Tekst: Dr. hfz. Senad Zaimović

Imao sam imao čast i posebno zadovoljstvo prisustvovati promociji kapitalnog naučnog djela Historija Sandžaka, održanoj u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. O knjizi su govorili ugledni historičari prof. emeritus dr. Enes Durmišević, dr. Safet Bandžović i dr. Sedad Bešlija, a prisutnima se obratio i predsjednik Bošnjačke nacionalne fondacije hafiz Abdurahman ef. Kujević.

Dok sam slušao njihova izlaganja, razmišljao sam o tome koliko mi u Bosni i Hercegovini zaista poznajemo Sandžak i koliko smo svjesni njegove važnosti za našu vlastitu historiju i budućnost? Jer historija Sandžaka nije historija nekog drugog naroda. To je i naša historija.

Bošnjaci Bosne i Sandžaka stoljećima su dijelili mnogo više od jezika, vjere i kulture. Dijelili su političku sudbinu, institucije, obrazovanje, običaje, trgovinu i duhovni život. Veliki dio današnjeg Sandžaka stoljećima je bio povezan s Bosnom i u okviru Bosanskog ejaleta. Sarajevo i Novi Pazar nisu bili dva odvojena svijeta, nego važna središta istog kulturnog i civilizacijskog prostora.

A onda su došli veliki historijski lomovi. Administrativno izdvajanje 1877. godine, Berlinski kongres 1878, balkanski ratovi 1912. i 1913, podjele nakon svjetskih ratova, sve su to bili događaji koji su mijenjali političku geografiju, ali nisu mogli izbrisati zajedničko porijeklo, pamćenje i osjećaj pripadnosti.

Isti narod historija je više puta razdvajala granicama, ali ga nije uspjela razdvojiti u njegovoj svijesti o sebi.

Nažalost, nisu nam zajednički samo kulturno naslijeđe i slavne stranice prošlosti. Zajednička su nam i teška stradanja.

Sandžak pamti prisilna pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju 1912. i 1913. godine, pokolj u Šahovićima 1924, četničke zločine tokom Drugog svjetskog rata, progone, spaljena sela i muhadžirske kolone. Pamti Sjeverin i Štrpce, otmice i ubistva devedesetih godina.

Kada se pažljivije sagleda historija Bosne i Sandžaka, teško je ne primijetiti sličnost politika kojima su Bošnjaci bili izloženi. Od pokušaja potiskivanja njihove vjere i identiteta do progona, prisilnog raseljavanja i fizičkog istrebljenja. Iza tih zločina stajali su konkretni režimi, ideologije, vojne i paravojne formacije, a njihove žrtve često su pripadale istom narodu, bez obzira na kojoj strani kasnije uspostavljenih granica živjele.

Ali historija Sandžaka nije samo historija stradanja. To je i historija otpora zaboravu, očuvanja dostojanstva, razvoja znanja, obrazovanja i institucija. To je historija uleme, vakifa, muderisa, poslovnih ljudi, književnika, stručnjaka, i običnih ljudi koji su u najtežim okolnostima nastojali sačuvati ono što su naslijedili.

Postoji još jedna važna veza koja zaslužuje posebnu pažnju. Bošnjake Bosne i Sandžaka ne povezuje samo zajednička prošlost nego i jedinstvena Islamska zajednica. Uprkos državnim granicama, Islamska zajednica u Srbiji, sa sjedištem Mešihata u Novom Pazaru, sačuvala je svoju institucionalnu povezanost s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini, priznajući reisu-l-ulemu u Sarajevu kao vrhovnog vjerskog autoriteta.

To nije samo organizacijsko pitanje. To je izraz historijskog kontinuiteta, duhovnog zajedništva i svijesti da administrativne granice ne moraju predstavljati granice našeg kulturnog i vjerskog identiteta. Zato očuvanje i jačanje tih veza predstavlja odgovornost prema generacijama koje su ih stvarale i čuvale.

Upravo zbog svega toga nameće se pitanje zar Bosna i Hercegovina ne bi trebala pokazivati mnogo više interesa za Sandžak?

I ne mislim pritom samo na povremene političke posjete, protokolarne susrete i deklarativne izjave o zajedništvu. Mislim na ozbiljnu, trajnu i institucionalnu saradnju. Na povezivanje univerziteta, škola, kulturnih ustanova, biblioteka, naučnih instituta, privrednika i organizacija civilnog društva. Na zajedničke istraživačke projekte, stipendije, izdavačku djelatnost, zaštitu kulturne i vakufske baštine i stvaranje prilika mladim generacijama da se bolje upoznaju.

Bosna i Hercegovina, a posebno Sarajevo kao historijsko, obrazovno i duhovno središte Bošnjaka, ima posebnu odgovornost u tom pogledu.

Ta odgovornost ne proizlazi iz bilo kakvih teritorijalnih pretenzija niti iz želje da se dovodi u pitanje suverenitet susjednih država. Ona proizlazi iz činjenice da se isti narod, njegova kultura, nauka, jezik i historijsko naslijeđe ne mogu svesti na granice jedne države.

Zato se pitanje Sandžaka u Bosni ne bi smjelo otvarati samo onda kada se tamo dogodi neka politička kriza ili tragedija. Sandžak treba biti trajno prisutan u našoj kulturnoj, obrazovnoj i društvenoj svijesti.

U tome vidim i poseban značaj monografije Historija Sandžaka.

Osam doktora nauka, pod uredništvom dr. Sedada Bešlije, objedinilo je rezultate svojih istraživanja u sveobuhvatnu naučnu sintezu historije ovog prostora. Iskrene čestitke zaslužuju svi autori, recenzenti, Bošnjačka nacionalna fondacija i njen predsjednik hafiz Abdurahman ef. Kujević, koji su prepoznali važnost ovog velikog poduhvata.

Ovakve knjige ne nastaju samo da bi popunile police biblioteka. One nastaju da bi popunile praznine u našem znanju i historijskom pamćenju. Da bismo o sebi govorili na temelju činjenica, a ne samo emocija. Da bismo razumjeli ne samo ono što nam se događalo nego i zašto se događalo.

Sinoćnja promocija za mene je zato bila mnogo više od predstavljanja jedne knjige. Bila je podsjećanje na zajedničku prošlost, ali i poziv na ozbiljniju zajedničku budućnost.

Jer možda je najveća tragedija jednog naroda kada ga drugi razdvajaju, ali još je veća kada on sam prestane osjećati koliko su mu važni oni koji su ostali s druge strane granice.

Sandžak nije periferija našeg pamćenja. On je dio našeg historijskog, kulturnog i duhovnog bića.

I zato, kada govorimo o Sandžaku, ne govorimo o drugima. Govorimo o sebi.